Ana
Marković
U
MIRISU UVELOG CVEĆA
Srebrna
jesen nosi neku posebnu čar,
Po sivom nebu lete umorne ptice,
Zloslutnu muziku svira vetar,
Koprena tuge mi se spušta na lice.
Ova
noć ima neku nestvarnu draž,
Koraci njegovi u ušima zvone,
Vazduh je lepljiv i miriše na laž,
A moje telo u neki beskraj tone.
Tišine
zvuci kroz prostor hrle
I nežna arija se tiho čuje;
Moje ruke žude da ga zagrle,
Želja mi za njim
raste, luduje.
Reke
čežnje naviru ko kiše
Da mislim na oči boje čokolade;
Srce moje ponovo pesmu mu piše,
U podsvesti bude se beskrajne nade.
Telefon
tupo, zaverenički ćuti,
Osećam kako mi se u lice smeje,
A sve se u meni zbog toga ljuti,
Treba mi njegov glas da me zagreje.
U
grudima mojih belih irisa
Pravi se ogroman vrtložni vir;
Da mi je bar atom njegovog mirisa
Da u mome srcu obuzda nemir.
Razbuktao
se u meni žar
Dok sećanja prelistavam pokretom brzim;
Nas dvoje bi bili tako dobar par,
Oh, pusta jeseni, koliko te mrzim!
Sad
vetar duva kroz pesak vremena,
A ja shvatam da naša sreća,
Kao snaga što budi život iz semena,
Živi baš u mirisu
uvelog cveća.